Ko brine o stručnim radnicima - Prenos traume kod stručnih radnika u socijalnoj zaštiti

Ko brine o stručnim radnicima - Prenos traume kod stručnih radnika u socijalnoj zaštiti

Sekundarna viktimizacija stručnih radnika – skriveni deo sistema

U sistemu socijalne zaštite, stručni radnici su svakodnevno izloženi ljudskoj patnji – rade sa decom žrtvama nasilja, starijima koji trpe zanemarivanje, osobama sa invaliditetom koje su isključene iz zajednice, kao i porodicama u krizi. U radu sa ljudima u kriznim i traumatskim okolnostima, stručni radnici u sistemu socijalne zaštite neretko su i sami izloženi duboko stresnim i emocionalno zahtevnim situacijama. Socijalni radnici, psiholozi, pedagozi i drugi stručnjaci suočavaju se sa stvarnostima koje uključuju nasilje nad decom, zanemarivanje starijih, porodične konflikte, siromaštvo, mentalne bolesti i razne oblike institucionalne nemoći.

Za razliku od prirodnih katastrofa ili vanrednih okolnosti koje ostavljaju jasno uočljive posledice, sekundarne traume koje proživljavaju stručnjaci najčešće ostaju nevidljive i neprepoznate – i od strane sistema, i od strane samih stručnjaka. U fokusu ovog teksta jeste analiza profesionalne ranjivosti, emocija koje se talože kroz rad sa traumama korisnika. U takvom profesionalnom okruženju, prirodno se postavlja pitanje: šta se dešava sa onima koji pružaju pomoć? Ko brine o emocionalnoj stabilnosti stručnih radnika koji svakodnevno učestvuju u tuđim traumama? Ko brine o onima koji brinu?

U sistemu socijalne zaštite, stručni radnici su svakodnevno izloženi ljudskoj patnji – rade sa decom žrtvama nasilja, starijima koji trpe zanemarivanje, osobama sa invaliditetom koje su isključene iz zajednice, kao i porodicama u krizi. U radu sa ljudima u kriznim i traumatskim okolnostima, stručni radnici u sistemu socijalne zaštite neretko su i sami izloženi duboko stresnim i emocionalno zahtevnim situacijama. Socijalni radnici, psiholozi, pedagozi i drugi stručnjaci suočavaju se sa stvarnostima koje uključuju nasilje nad decom, zanemarivanje starijih, porodične konflikte, siromaštvo, mentalne bolesti i razne oblike institucionalne nemoći.

Za razliku od prirodnih katastrofa ili vanrednih okolnosti koje ostavljaju jasno uočljive posledice, sekundarne traume koje proživljavaju stručnjaci najčešće ostaju nevidljive i neprepoznate – i od strane sistema, i od strane samih stručnjaka. U fokusu ovog teksta jeste analiza profesionalne ranjivosti, emocija koje se talože kroz rad sa traumama korisnika. U takvom profesionalnom okruženju, prirodno se postavlja pitanje: šta se dešava sa onima koji pružaju pomoć? Ko brine o emocionalnoj stabilnosti stručnih radnika koji svakodnevno učestvuju u tuđim traumama? Ko brine o onima koji brinu?

Sekundarna traumatizacija (ili sekundarna viktimizacija) stručnih radnika definiše se kao emocionalni i psihološki odgovor osobe koja nije direktna žrtva traumatskog događaja, već je profesionalno izložena iskustvima i patnji drugih ljudi. Ova pojava se najčešće javlja kod profesionalaca koji kontinuirano rade sa traumatizovanim osobama: žrtvama porodičnog i seksualnog nasilja, svedočenja o smrti, samopovređivanju, dugotrajnom zanemarivanju ili institucionalnoj nepravdi. Pojam sekundarne viktimizacije najčešće se vezuje za žrtve nasilja koje dodatno pate kroz institucionalne procedure. Međutim, kod stručnih radnika, govorimo o pojavi sekundarne traumatizacije – emocionalnoj reakciji na traumu korisnika, koja se javlja kao posledica dugotrajne izloženosti tuđem bolu i patnji. U sistemu socijalne zaštite, sekundarna viktimizacija najviše pogađa:

  • Stručne radnike u centrima za socijalni rad koji vode slučajeve nasilja u porodici ili starateljstva kao što su socijalni radnici, psiholozi, pedagozi;
  • Zaposlene u domovima za decu i odrasle sa smetnjama u razvoju;
  • Stručnjake u kriznim intervencijama, prihvatilištima i specijalizovanim ustanovama.

Sekundarna traumatizacija (ili sekundarna viktimizacija) stručnih radnika definiše se kao emocionalni i psihološki odgovor osobe koja nije direktna žrtva traumatskog događaja, već je profesionalno izložena iskustvima i patnji drugih ljudi. Ova pojava se najčešće javlja kod profesionalaca koji kontinuirano rade sa traumatizovanim osobama: žrtvama porodičnog i seksualnog nasilja, svedočenja o smrti, samopovređivanju, dugotrajnom zanemarivanju ili institucionalnoj nepravdi. Pojam sekundarne viktimizacije najčešće se vezuje za žrtve nasilja koje dodatno pate kroz institucionalne procedure. Međutim, kod stručnih radnika, govorimo o pojavi sekundarne traumatizacije – emocionalnoj reakciji na traumu korisnika, koja se javlja kao posledica dugotrajne izloženosti tuđem bolu i patnji. U sistemu socijalne zaštite, sekundarna viktimizacija najviše pogađa:

  • Stručne radnike u centrima za socijalni rad koji vode slučajeve nasilja u porodici ili starateljstva kao što su socijalni radnici, psiholozi, pedagozi;
  • Zaposlene u domovima za decu i odrasle sa smetnjama u razvoju;
  • Stručnjake u kriznim intervencijama, prihvatilištima i specijalizovanim ustanovama.

Sekundarna traumatizacija (ili sekundarna viktimizacija) stručnih radnika definiše se kao emocionalni i psihološki odgovor osobe koja nije direktna žrtva traumatskog događaja, već je profesionalno izložena iskustvima i patnji drugih ljudi. Ova pojava se najčešće javlja kod profesionalaca koji kontinuirano rade sa traumatizovanim osobama: žrtvama porodičnog i seksualnog nasilja, svedočenja o smrti, samopovređivanju, dugotrajnom zanemarivanju ili institucionalnoj nepravdi.

Pojam sekundarne viktimizacije najčešće se vezuje za žrtve nasilja koje dodatno pate kroz institucionalne procedure. Međutim, kod stručnih radnika, govorimo o pojavi sekundarne traumatizacije – emocionalnoj reakciji na traumu korisnika, koja se javlja kao posledica dugotrajne izloženosti tuđem bolu i patnji. U sistemu socijalne zaštite, sekundarna viktimizacija najviše pogađa:

  • Stručne radnike u centrima za socijalni rad koji vode slučajeve nasilja u porodici ili starateljstva kao što su socijalni radnici, psiholozi, pedagozi;
  • Zaposlene u domovima za decu i odrasle sa smetnjama u razvoju;
  • Stručnjake u kriznim intervencijama, prihvatilištima i specijalizovanim ustanovama.

Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste činjenica da su stručni radnici istovremeno odgovorni za vođenje postupka, a paralelno su i izloženi patnji koju ne mogu uvek da zaustave, što dovodi do osećaja nemoći, frustracije i unutrašnjeg sukoba između profesionalne uloge i ličnih granica. Stručnjak se u takvim okolnostima može prepoznati u sledećim obrascima ponašanja koji manifestuju prenos traume u praksi. Iako se retko formalno dijagnostikuje, sekundarna traumatizacija ima jasne simptome kao što su:

  • Emocionalna iscrpljenost i osećaj „zasićenja“ radom;
  • Stalno razmišljanje o slučajevima iz prakse, čak i van radnog vremena;
  • Nesanica, anksioznost, psihosomatske tegobe (glavobolje, bolovi, umor);
  • Gubitak motivacije i profesionalnog entuzijazma;
  • Povlačenje u komunikaciji sa kolegama i korisnicima;
  • Distanciranje od korisnika ili, suprotno tome, preterana uključenost i identifikacija sa žrtvama;
  • Nošenje „slika“ iz prakse kući i ponavljanje slučajeva u mislima;
  • Osećaj bespomoćnosti jer sistem ne reaguje pravovremeno;
  • Osećaj „krivice“ jer se pomoć korisniku završava unutar birokratskih okvira.

Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste činjenica da su stručni radnici istovremeno odgovorni za vođenje postupka, a paralelno su i izloženi patnji koju ne mogu uvek da zaustave, što dovodi do osećaja nemoći, frustracije i unutrašnjeg sukoba između profesionalne uloge i ličnih granica. Stručnjak se u takvim okolnostima može prepoznati u sledećim obrascima ponašanja koji manifestuju prenos traume u praksi. Iako se retko formalno dijagnostikuje, sekundarna traumatizacija ima jasne simptome kao što su:

  • Emocionalna iscrpljenost i osećaj „zasićenja“ radom;
  • Stalno razmišljanje o slučajevima iz prakse, čak i van radnog vremena;
  • Nesanica, anksioznost, psihosomatske tegobe (glavobolje, bolovi, umor);
  • Gubitak motivacije i profesionalnog entuzijazma;
  • Povlačenje u komunikaciji sa kolegama i korisnicima;
  • Distanciranje od korisnika ili, suprotno tome, preterana uključenost i identifikacija sa žrtvama;
  • Nošenje „slika“ iz prakse kući i ponavljanje slučajeva u mislima;
  • Osećaj bespomoćnosti jer sistem ne reaguje pravovremeno;
  • Osećaj „krivice“ jer se pomoć korisniku završava unutar birokratskih okvira.

Stručni radnici često opisuju osećaj da su „zarobljeni u tuđoj traumi“, a istovremeno se osećaju krivim jer sistem ne može da odgovori na potrebe korisnika. Takav emotivni disbalans vodi ka sekundarnom osećaju neuspeha, što dodatno povećava rizik od sagorevanja na poslu. U slučajevima kada se stručni radnik bavi višestrukim nasiljem, zlostavljanjem nad decom ili slučajevima u kojima je korisnik izgubio život, sekundarna viktimizacija može postati hronično stanje.

Stručni radnici često opisuju osećaj da su „zarobljeni u tuđoj traumi“, a istovremeno se osećaju krivim jer sistem ne može da odgovori na potrebe korisnika. Takav emotivni disbalans vodi ka sekundarnom osećaju neuspeha, što dodatno povećava rizik od sagorevanja na poslu. U slučajevima kada se stručni radnik bavi višestrukim nasiljem, zlostavljanjem nad decom ili slučajevima u kojima je korisnik izgubio život, sekundarna viktimizacija može postati hronično stanje.

Nema institucionalnog odgovora – Kada sistem ne prepoznaje umor stručnih radnika

Stručni radnici često opisuju osećaj da su „zarobljeni u tuđoj traumi“, a istovremeno se osećaju krivim jer sistem ne može da odgovori na potrebe korisnika. Takav emotivni disbalans vodi ka sekundarnom osećaju neuspeha, što dodatno povećava rizik od sagorevanja na poslu. U slučajevima kada se stručni radnik bavi višestrukim nasiljem, zlostavljanjem nad decom ili slučajevima u kojima je korisnik izgubio život, sekundarna viktimizacija može postati hronično stanje.

Nema institucionalnog odgovora – Kada sistem ne prepoznaje umor stručnih radnika

Zakon o socijalnoj zaštiti (čl. 8. i čl. 9) ističe pravo korisnika na zaštitu, dostojanstvo i individualizovani pristup. Međutim, ne postoji jasno propisana institucionalna zaštita stručnih radnika, iako je njihova emocionalna i mentalna stabilnost uslov za kvalitetnu uslugu. Uprkos složenosti i emocionalnoj zahtevnosti stručnog rada, institucionalni sistem retko pruža adekvatnu podršku. Supervizije se često svode na tehničke i administrativne segmente, bez prostora za psihološku obradu.

Zakon o socijalnoj zaštiti (čl. 8. i čl. 9) ističe pravo korisnika na zaštitu, dostojanstvo i individualizovani pristup. Međutim, ne postoji jasno propisana institucionalna zaštita stručnih radnika, iako je njihova emocionalna i mentalna stabilnost uslov za kvalitetnu uslugu. Uprkos složenosti i emocionalnoj zahtevnosti stručnog rada, institucionalni sistem retko pruža adekvatnu podršku. Supervizije se često svode na tehničke i administrativne segmente, bez prostora za psihološku obradu.

Psihološka podrška zaposlenima gotovo da ne postoji kao standardizovana praksa, dok se emocionalne reakcije stručnih radnika i dalje doživljavaju kao „slabost“, a ne kao prirodni deo profesije pomagača. Nema prostora da se razgovara o onome što „ne piše u predmetu“ – o emocionalnom uticaju slučaja na stručnog radnika. Čak ni u situacijama kada su stručni radnici direktno izloženi verbalnim napadima korisnika ili medijskim pritiscima, sistemska podrška često izostaje. Poseban problem predstavlja to što:

  • Ne postoji obavezna psihološka podrška nakon kriznih intervencija;
  • Supervizori su često administrativno orijentisani, bez formalne edukacije iz oblasti emocionalne i psihološke podrške;
  • Organizaciona kultura mnogih ustanova ne prepoznaje mentalno zdravlje zaposlenih kao prioritet;
  • Stručni radnici ostaju bez prostora da artikulišu svoje doživljaje, dileme i emotivne posledice rada.

Psihološka podrška zaposlenima gotovo da ne postoji kao standardizovana praksa, dok se emocionalne reakcije stručnih radnika i dalje doživljavaju kao „slabost“, a ne kao prirodni deo profesije pomagača. Nema prostora da se razgovara o onome što „ne piše u predmetu“ – o emocionalnom uticaju slučaja na stručnog radnika. Čak ni u situacijama kada su stručni radnici direktno izloženi verbalnim napadima korisnika ili medijskim pritiscima, sistemska podrška često izostaje. Poseban problem predstavlja to što:

  • Ne postoji obavezna psihološka podrška nakon kriznih intervencija;
  • Supervizori su često administrativno orijentisani, bez formalne edukacije iz oblasti emocionalne i psihološke podrške;
  • Organizaciona kultura mnogih ustanova ne prepoznaje mentalno zdravlje zaposlenih kao prioritet;
  • Stručni radnici ostaju bez prostora da artikulišu svoje doživljaje, dileme i emotivne posledice rada.

Zakon o socijalnoj zaštiti (čl. 8. i čl. 9) ističe pravo korisnika na zaštitu, dostojanstvo i individualizovani pristup. Međutim, ne postoji jasno propisana institucionalna zaštita stručnih radnika, iako je njihova emocionalna i mentalna stabilnost uslov za kvalitetnu uslugu. Uprkos složenosti i emocionalnoj zahtevnosti stručnog rada, institucionalni sistem retko pruža adekvatnu podršku. Supervizije se često svode na tehničke i administrativne segmente, bez prostora za psihološku obradu.

Psihološka podrška zaposlenima gotovo da ne postoji kao standardizovana praksa, dok se emocionalne reakcije stručnih radnika i dalje doživljavaju kao „slabost“, a ne kao prirodni deo profesije pomagača. Nema prostora da se razgovara o onome što „ne piše u predmetu“ – o emocionalnom uticaju slučaja na stručnog radnika. Čak ni u situacijama kada su stručni radnici direktno izloženi verbalnim napadima korisnika ili medijskim pritiscima, sistemska podrška često izostaje. Poseban problem predstavlja to što:

  • Ne postoji obavezna psihološka podrška nakon kriznih intervencija;
  • Supervizori su često administrativno orijentisani, bez formalne edukacije iz oblasti emocionalne i psihološke podrške;
  • Organizaciona kultura mnogih ustanova ne prepoznaje mentalno zdravlje zaposlenih kao prioritet;
  • Stručni radnici ostaju bez prostora da artikulišu svoje doživljaje, dileme i emotivne posledice rada.

Važan deo profesionalne uloge jeste i postavljanje granica između korisničke traume i lične emotivne reakcije. Ipak, ova granica nije uvek jasno vidljiva. Posebno u ustanovama koje zbrinjavaju korisnike duži niz godina (domovi, dnevni boravci, specijalizovane službe), stvara se emocionalna veza koja nosi dodatno opterećenje kada dođe do tragedije, pogoršanja zdravstvenog stanja ili institucionalne nemoći. Stručni radnici tada osećaju moralnu dilemu: da li je moj trud bio uzaludan? Jesam li mogao/la da učinim više? Ova pitanja ukazuju da se profesionalizam u socijalnoj zaštiti ne može svesti isključivo na administrativne zadatke, već uključuje i emocionalnu i mentalnu kompetenciju – sposobnost nošenja sa traumom drugih.

Važan deo profesionalne uloge jeste i postavljanje granica između korisničke traume i lične emotivne reakcije. Ipak, ova granica nije uvek jasno vidljiva. Posebno u ustanovama koje zbrinjavaju korisnike duži niz godina (domovi, dnevni boravci, specijalizovane službe), stvara se emocionalna veza koja nosi dodatno opterećenje kada dođe do tragedije, pogoršanja zdravstvenog stanja ili institucionalne nemoći. Stručni radnici tada osećaju moralnu dilemu: da li je moj trud bio uzaludan? Jesam li mogao/la da učinim više? Ova pitanja ukazuju da se profesionalizam u socijalnoj zaštiti ne može svesti isključivo na administrativne zadatke, već uključuje i emocionalnu i mentalnu kompetenciju – sposobnost nošenja sa traumom drugih.

Stručna praksa zahteva sistemsku refleksiju i institucionalne mehanizme zaštite

Iskustva iz prakse ukazuju na potrebu da se izgrade institucionalni mehanizmi zaštite i prevencije emocionalne iscrpljenosti. U svetu su razvijeni brojni modeli prevencije i podrške stručnjacima iz tzv. „pomažućih profesija“. U tom smislu, praksa socijalne zaštite u Srbiji bi mogla da razvije sledeće mehanizme:

  • Uvođenje obaveznih refleksivnih supervizija, koje se ne odnose samo na administrativno vođenje slučaja, već i na emocionalnu obradu sadržaja rada.
  • Edukacije o sindromu sekundarne viktimizacije i emocionalnoj otpornosti, kao deo kontinuiranog stručnog usavršavanja.
  • Timski pristup nakon teških intervencija, naročito u slučajevima smrti korisnika, nasilja ili institucionalne nemoći.
  • Izrada internih protokola za emocionalnu zaštitu zaposlenih, koji će predvideti i pravo na psihološki oporavak.
  • Promena kulture komunikacije unutar ustanova, kako bi zaposleni znali da nisu sami u suočavanju sa emocionalnim posledicama svog rada.

Iskustva iz prakse ukazuju na potrebu da se izgrade institucionalni mehanizmi zaštite i prevencije emocionalne iscrpljenosti. U svetu su razvijeni brojni modeli prevencije i podrške stručnjacima iz tzv. „pomažućih profesija“. U tom smislu, praksa socijalne zaštite u Srbiji bi mogla da razvije sledeće mehanizme:

  • Uvođenje obaveznih refleksivnih supervizija, koje se ne odnose samo na administrativno vođenje slučaja, već i na emocionalnu obradu sadržaja rada.
  • Edukacije o sindromu sekundarne viktimizacije i emocionalnoj otpornosti, kao deo kontinuiranog stručnog usavršavanja.
  • Timski pristup nakon teških intervencija, naročito u slučajevima smrti korisnika, nasilja ili institucionalne nemoći.
  • Izrada internih protokola za emocionalnu zaštitu zaposlenih, koji će predvideti i pravo na psihološki oporavak.
  • Promena kulture komunikacije unutar ustanova, kako bi zaposleni znali da nisu sami u suočavanju sa emocionalnim posledicama svog rada.

Profesionalna otpornost se gradi uz podršku, a ne protiv nje. Sistem socijalne zaštite je oblikovan tako da u prvi plan stavlja zaštitu korisnika. I to je ispravno. Međutim, taj sistem počiva na stručnim radnicima koji svakodnevno nose emocionalni teret tuđih trauma, patnje i nepravde. Ako se ne uspostavi sistem brige o stručnim radnicima, urušava se temelj zaštite samih korisnika. Sekundarna viktimizacija stručnih radnika nije izuzetak, već signal da je potrebno redefinisati profesionalnu brigu – ne samo o onima koji traže pomoć, već i o onima koji je svakodnevno pružaju. Stručni radnici nisu samo prenosioci zakona i procedura – oni su ljudi koji nose odgovornost i emociju iz svakog slučaja. Ako sistem ne prepozna njihovu ranjivost, rizikuje da izgubi one koji su ključni za zaštitu najosetljivijih. Sagorevanje, sekundarna traumatizacija i emocionalna iscrpljenost nisu individualne slabosti, već indikatori da je došlo vreme da sistem počne da brine o onima koji brinu o drugima.

Profesionalna otpornost se gradi uz podršku, a ne protiv nje. Sistem socijalne zaštite je oblikovan tako da u prvi plan stavlja zaštitu korisnika. I to je ispravno. Međutim, taj sistem počiva na stručnim radnicima koji svakodnevno nose emocionalni teret tuđih trauma, patnje i nepravde. Ako se ne uspostavi sistem brige o stručnim radnicima, urušava se temelj zaštite samih korisnika. Sekundarna viktimizacija stručnih radnika nije izuzetak, već signal da je potrebno redefinisati profesionalnu brigu – ne samo o onima koji traže pomoć, već i o onima koji je svakodnevno pružaju. Stručni radnici nisu samo prenosioci zakona i procedura – oni su ljudi koji nose odgovornost i emociju iz svakog slučaja. Ako sistem ne prepozna njihovu ranjivost, rizikuje da izgubi one koji su ključni za zaštitu najosetljivijih. Sagorevanje, sekundarna traumatizacija i emocionalna iscrpljenost nisu individualne slabosti, već indikatori da je došlo vreme da sistem počne da brine o onima koji brinu o drugima.

Autor bloga

Goran Krstić

Dipl.soc.radnik

Autor bloga

Goran Krstić

Dipl.soc.radnik

Autor bloga

Goran Krstić

Dipl.soc.radnik

Pročitajte više

Akreditovane obuke

Zlostavljanje i rizici nasilja nad starijim osobama

Akreditovan program obuke „Zlostavljanje i rizici nasilja nad starijim osobama,“ kreiran je sa ciljem da se stručni radnici upoznaju sa problemom zlostavljanja starijih osoba u društvu, podacima i istraživanjima, upoznavanje sa fenomenom zlostavljanja, sa obeležjima starosti, sa teorijama zlostavljanja starijih osoba, prepoznavanje oblika zlostavljanja, pokazatelja i formi zlostavljanja starijih osoba. Akreditovan program obuke ima za cilj unapređenje znanja i veština stručnih radnika u sistemu socijalne zaštite 

Diskriminacija osoba starije životne dobi i antidiskriminatorno postupanje u socijalnoj zaštiti

Akreditovan program „Diskriminacija osoba starije životne dobi i antidiskriminatorno postupanje u socijalnoj zaštiti“ bavi se pitanjem pojave ejdžizma u društvu, ljudskim pravima i pravom na nediskriminaciju, sa teorijama starenja, teorijama diskriminacije, teorija koje se bave predrasudama, stereotipima, pitanjem ličnog svojstva kao osnove diskriminacije, oblicima diskriminacije, teškim oblicima diskriminacije, posebnim slučajevima diskriminacije. Po završetku obuke, stručni radnici stiču veštine korišćenja instrumenata koji imaju za cilj prepoznavanje i utvrđivanje diskriminacije osoba starije životne dobi.

Zlostavljanje i rizici nasilja nad starijim osobama

Akreditovan program obuke „Zlostavljanje i rizici nasilja nad starijim osobama,“ kreiran je sa ciljem da se stručni radnici upoznaju sa problemom zlostavljanja starijih osoba u društvu, podacima i istraživanjima, upoznavanje sa fenomenom zlostavljanja, sa obeležjima starosti, sa teorijama zlostavljanja starijih osoba, prepoznavanje oblika zlostavljanja, pokazatelja i formi zlostavljanja starijih osoba. Akreditovan program obuke ima za cilj unapređenje znanja i veština stručnih radnika u sistemu socijalne zaštite 

Diskriminacija osoba starije životne dobi i antidiskriminatorno postupanje u socijalnoj zaštiti

Akreditovan program „Diskriminacija osoba starije životne dobi i antidiskriminatorno postupanje u socijalnoj zaštiti“ bavi se pitanjem pojave ejdžizma u društvu, ljudskim pravima i pravom na nediskriminaciju, sa teorijama starenja, teorijama diskriminacije, teorija koje se bave predrasudama, stereotipima, pitanjem ličnog svojstva kao osnove diskriminacije, oblicima diskriminacije, teškim oblicima diskriminacije, posebnim slučajevima diskriminacije. Po završetku obuke, stručni radnici stiču veštine korišćenja instrumenata koji imaju za cilj prepoznavanje i utvrđivanje diskriminacije osoba starije životne dobi.

Centar za edukaciju i profesionalno usavršavanje „SociCentar“ je profesionalna organizacija koja se bavi razvojem i usavršavanjem stručnih radnika u sistemu socijalne zaštite

OBAVEŠTENJA

Prijavite se za najnovije novosti i praćenje najava realizacija akreditovanih programa obuka

Centar za edukaciju i profesionalno usavršavanje „SociCentar“ je profesionalna organizacija koja se bavi razvojem i usavršavanjem stručnih radnika u sistemu socijalne zaštite

OBAVEŠTENJA

Prijavite se za najnovije novosti i praćenje najava realizacija akreditovanih programa obuka

Centar za edukaciju i profesionalno usavršavanje „SociCentar“ je profesionalna organizacija koja se bavi razvojem i usavršavanjem stručnih radnika u sistemu socijalne zaštite

OBAVEŠTENJA

Prijavite se za najnovije novosti i praćenje najava realizacija akreditovanih programa obuka

Copyright © 2024 | Centar za edukaciju i profesionalno usavršavanje SociCentar | Sva prava zadržana